| Politekonomska analiza krivotvorenja novčanica case study: DFJ- SFRJ |
|---|
| Postavljeno Sun 02 Oct 2005 (2006 čitanja) |
|
Izvor: Numizmatičke vijesti Zdravko Bazdan Na svaki nacionalni sistem reprodukcije djeluju dvije vrste varijabli. U prve, ekonomske varijable ubrajamo: produktivnost rada, koja predstavlja i najznačajniju potenciju jednog privrednog sistema, zatim tu su još i varijable poput: efikasnosti, odnosno ekonomičnosti, akumulativnosti, profitabilnosti. Potencija jednog privrednog sistema ovisi i o rasporedu privrednih subjekata, uz napomenu da se već odavno prioritet daje tzv. višim sektorima: tercijarnom, kvartarnom i kvintarnom sektoru, u odnosu na primarni - ekstraktivni - i sekundarni - prerađivački. Zapravo, u ekonomske varijable možemo uključiti sve ono što u svim fazama društvene reprodukcije, a to su: proizvodnja, raspodjela, razmjena i potrošnja - blagotvorno utječe na privredni razvoj. Skladna kombinacija svih spomenutih varijabli i faktora omogućuje da se jedno društvo razvija po sistemu proširene reprodukcije - a to je najbolja varijanta. S druge strane, u neekonomske - često nazivane: političke varijable, ubrajamo sve ostale potencije koje mogu snagom svoga djelovanja poboljšavati optimalne performanse, prisutne zahvaljujući pozitivnom djelovanju ekonomskih varijabli. Međutim, one mogu dovesti čak i do distorzije postojeći tj. optimalni sistem reprodukcije. Konkretnije, negativne neekonomske varijable mogu umrtviti pozitivno djelovanje ekonomskih varijabli, mogu čak predstavljati i faktor blokiranja, a onda i totalne dezorganizacije privrednog sistema. U te neekonomske varijable možemo ubrojiti sve manifestacijske oblike socijalne patologije, a to su: kriminalitet, delikvencija, nepotizam, simonija, politička uzurpacija vlasti. Jasno kategoriji: kriminalitet dao sam prioritetno mjesto, budući da je i moja osnovna tema vezana za to područje. Zapravo, u fokusu moje daljnje analize nalazi se samo jedan segment te patološke pojave. Riječ je o krivotvorenju novčanica, tom kompleksnom intelektualnom krivičnom djelu, koji predstavlja najznačajniju manifestaciju kriminala bez nasilja. I da se vratim još jednom na one neekonomske varijable; moram podvući da, gledajući principijelno, one nisu baš često u razvoju ljudske civilizacije zaustavljale pozitivne tokove privrednog rasta i društvenog razvoja. Međutim, ne možemo se oteti utisku da su upravo te varijable dovele do dekadencije, pa onda i do propasti ekonomski potentnog Rimskog Carstva. A zar se i socijalizam nije rasuo upravo zbog dominacije negativnih neekonomskih nad - teorijski gledano - pozitivnim ekonomskim varijablama? Imajući zasigurno na umu da im vješti ljudi, koji mogu krivotvoriti nacionalnu monetu, predstavljaju isto tako veliku opasnost kao i opasnost koja im je prijetila od špijuna, neprijateljske vojske i predvodnika urote, vrlo rano su politokrati u svoja zakonodavstva kodificirali odredbe koje su prema ovima bile, logično, drastične. Tako se pretpostavlja da je osnivač moćnog Babilonskog Carstva, kralj Hamurabi bio prvi koji je 17. stoljeća prije naše ere u jednom od 247 paragrafa svoga Zakonika za krivotvoritelje predvidio smrtnu kaznu. Tako su npr. i Kinezi koji su se s ovom patološkom pojavom susreli onog trenutka kada su prvi put stavili novac u optjecaj - a to je bilo, misli se, oko 1100 godina prije nove ere - rigorozno postupali prema krivotvoriteljima. Znatno kasnije, 1368. i dalje - na kineskoj novčanici koju je dao tiskati car Hung Wu, prvi vladar dinastije Ming (nominala "jedan kwan", što je bilo recipročno iznosu od 1000 bakrenih kusha) - bilo je zapisano: "Prema odluci našeg ministra financija dozvoljava se tisak papirnatog novca dinastije Taiming koji mora vrijediti svuda uz bakrene novčiće. Onome tko tiska ili upotrebljava krivotvoreni novac bit će odrubljena glava, tko prijavi ili uhapsi krivotvoritelja, bit će nagrađen s 250 srebrnih talira i postaje vlasnik njegovih pokretnih i nepokretnih dobara."1 Nadalje, i na našim prostorima ova vrsta kriminala, tretirala se slično. U Statutu grada Dubrovnika, čija osnovna struktura datira iz 1272. godine, u Knjizi 8-oj, Glava 84, pod naslovom: "Patvoreni groši" i "Lažni novci", stoji među ostalim zapisano slijedeće: "Isto tako određujemo i naređujemo neka se nijedna osoba bilo kojega položaja ne usudi ili drzne, bilo kojim načinom ili domišljanjem, sama ili po drugome, u gradu Dubrovniku i njegovu kotaru ili drugdje kovati ili dati da se kuje neki novac sličan ili istoga kova odnosno smjese, kao onaj što ga u Dubrovniku izrađuje Općina, pod prijetnjom kazne od petsto perpera svakomu prekršitelju i svaki put, pa makar novac bio jednako dobar kao što je onaj koji se kuje u Dubrovniku. I neka je svakomu slobodno prijaviti prekršitelja i neka mu pripadne polovica kazne, ako se na temelju njegove prijave mogne utvrditi istina. A tko god pronevjeri odnosno krivotvori ili iskuje odnosno dade iskovati novac krivotvoren i od lošijeg srebra neka bude spaljen da umre. (...)"2 O sličnom tretmanu krivotvoritelja "govori" i Dušanov zakonik. U članu 168, pod naslovom "O zlatarima", stoji zapisano slijedeće: "Zlatara u župama i u zemlji carstva mi nigde da ne bude, osim u trgovima, gde je carstvo mi odredilo novac kovati." A u članu 169, s istim naslovom, piše: "Ako se nadje zlatar van gradova i trgova carstva mi, u kojem selu, to selo da se raspe i zlatar spali. Ako se nadje zlatar u gradu, tajno kujući novac, zlatar da se spali, a grad da plati globu kako car rekne."3 Znatno kasnije, u toku razvoja kapitalizma, kreatori ekonomike i politike gotovo su na isti način, poput ranijih suverena, tretirali ovaj problem. Nešto liberalnije zakonodavstvo prema ovim patološkim pojavama - što je i logično - propisuje se u ovom, dvadesetom stoljeću. Interesantno je vidjeti kako se ovo pitanje tretiralo u nas. Tako npr. Krivični zakonik za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca ovaj problem razmatra u dvadesetoj glavi. U prvom paragrafu u tom nizu, u paragrafu 234. stoji zapisano slijedeće: "Ko izradjuje novac u nameri da ga kao novac stavi u tečaj ili ko istiniti novac preinačuje u nameri da ga stavi u tečaj kao novac od veće vrednosti, kazniće se robijom do deset godina i novčano." 4 I naša zemlja se na samom početku, već 1945. godine susrela s ovim pogubnim trendom. Motivi "podzemlja" u tim godinama bili su oni ekonomske, ali i političke provenijencije. Kasnije, zbog stjecaja okolnosti krivotvorenje u nacionalnim granicama postaje zanemarljivo, dok je ono iz inozemstva - permanentno prisutno. Svakako, razlog tome možemo tražiti i u efikasnoj mašineriji zaštite "reda i poretka", kao i u činjenici da na globalnom planu na ovom području akcije vodi Interpol, u kooperaciji s tzv. "Centralnim nacionalnim biroima". 1. Kako je počelo Na početku ovog dijela rada dvije su krucijalne napomene za ovu raspravu. Prva: travnja 1945, odlukom koju je potpisao tadašnji ministar financija Sreten Žujović, utvrđeno je da će se u DFJ za jedan dolar SAD plaćati 50,06 dinara DFJ. Inače, to je bilo samo neznatno više nego što se 1940. godine plaćalo na Zagrebačkoj burzi (odnos dolara prema dinaru je tada iznosio l = 44,5). Procjena je, uzgred, bila pogrešna: dinar je na samom početku bio precijenjen! Naime, ekonomska potentnost nije bila ni blizu one predratne, kad je dinar bio konvertibilan. A 1945. bilo je preko milijun aktivnog radnog stanovništva manje, ne posjedujemo optimalne devizne rezerve i oko 30 posto potencijala zemlje i mnogo neprivrednih objekata bilo je porušeno u ratu5. Druga napomena odnosi se na prvu tranšu papirnih novčanica, koje su rješenjem spomenutog ministra za financije od 13. travnja 1945. bile inaugurirane u platni promet. U pitanju su novčanice, poznate kao "novčanice DFJ", s nominalama od: 1000, 500, 100, 50, 20, 10, 5, i l dinar. One su bile štampane tehnikom ravnotiska, bez značajnije tehničke zaštite. Crtež je novčanica bio jednobojan! I dakle, zbog toga, ova serija novčanica tzv. državnog izdanja 6 postala je primamljiva za kriminalce. Prve krivotvorine urađene su u inozemstvu: u Trstu, i to od "strane neprijatelja Nove Jugoslavije". Naime, "finalne radove" u vezi s raspačavanjem krivotvorenih novčanica od 1000 dinara, preuzela je "banda Borivoja Franki", a kako su bile urađene, logično, mašinskom izradom - i to tako da su klišei bili izrađeni fototipijom, na način da su pojedine dijelove prethodno iscrtali u obliku linija, te na temelju crteža spomenutom fototipijom izradili potreban broj klišea - predstavljali su veliku opasnost za platni promet zemlje. Imajući to na umu, vlada donosi 6. siječnja 1947. godine "Rješenje o povlačenju iz opticaja novčanica državnog izdanja od 1.000 din." Rješenje glasi: "Pošto se ustanovilo da se od inozemnih agenata koji su neprijateljski raspoloženi prema našoj državi vrše pokušaji ubacivanja u našu zemlju falsificiranih novčanica od 1.000 dinara DFJ, to u cilju da se naši gradjani osiguraju od eventualnih oštećenja: Rješavam ..." I ove novčanice bile su promptno povučene iz optjecaja, i to u intervalu od 10. siječnja 1947. do 25. siječnja 1947. godine. Ekonomska diverzija krivotvorinama, na sreću, nije uspjela. A kad je u pitanju ista novčanica od 1000 dinara, mora se naglasiti da je bila na udaru i iz ekonomskih razloga, te da su njezini prvi krivotvoritelji bili: Ivica Larmanić, po profesiji tipograf; Mladomir Lazović, učenik tehničke škole; Hugo Gašparević, tipograf; Janez Režonja, tada student Elektrotehničkog fakulteta; Anton Drašković, student Rudarskog fakulteta. Tu je još i Božidar Jurčić, kovinorezbar, koji je u toj raboti bio povjerio Feliksu Veliću, cinkografskom poslovođi u štampariji "Naprijed" - izradu klišea. To je zapravo bila "grupa Žarka Pavlice", koja je već 1945. dovršavala u Zagrebu štampanje krivotvorina od 1000 dinara. Grupa je lišena slobode, a da nije rasparčala niti jedan primjerak. Također, na udaru, posebno amatera, bile su novčanice od 500 dinara DFJ. Poznate su aktivnosti Ivana Sudarića i Djure Razumovića iz sela Mitrovac, u općini Slavonska Požega, koji su uradili 23 komada tih novčanica. Inače, Ivan Sudarić načinio je kliše od gume starih opanaka, i uspio raspačati 11 komada. Interesantno: pravio je krivotvorine - dok je čuvao stoku. Krivotvorine od 100 i 50 dinara DFJ izrađivao je i Valter Dobrajc, po profesiji umjetnik-crtač. Stoga Narodna banka FNRJ prve novčanice tzv. "vlastitog izdanja" od 1000 dinara, pušta u optjecaj već 10. siječnja 1947. Potom slijedi ona od 100 dinara, puštena u optjecaj 10. listopada iste godine. Zatim, 10. rujna 1948. izlazi novčanica od 500 dinara. U ovoj ediciji posljednja je bila novčanica od 50 dinara, puštena u optjecaj 1. prosinca 1949. godine. Možemo sa sigurnošću zaključiti, da ovakva dinamika nije bila slučajna: isprovocirana je aktivnostima krivotvoritelja, kao i činjenicom o kojoj sam govorio. Naime, tehnička izvedba prvih novčanica tzv. "državnog izdanja" bila je isuviše loša. 8 A onda, u vrijeme poremećaja u našem političkom sustavu, političko/partijsko/državni vrh u Jugoslaviji koncem tog desetljeća donosi odluku da se štampa jedna cijela emisija papirnog novca, od 5000 do 1 dinara: ukupno 10 apoena. Naime, ova serija novčanica zavidne kvalitete čuvala se za slučaj eventualnog ratnog sukoba sa zemljama članicama IB-a. Držalo se da su Sovjeti u stanju da naše novčanice - koje su uradili i 1944, odnosno 1945. godine - odštampaju u velikim količinama, ubace u zemlju i tako razore naš monetarni sustav. 9 Nekoliko godina poslije toga, prosinca 1956. godine, u Zagrebu je ponovno otkrivena krivotvorina od 1000 dinara (s datumom: 1. V 1946). Ukupno su do 1957. godine pronađena 72 komada. "Ekipa", koju je predvodio Ilija Živković skupa s Edom Katnićem i Slobodanom Jovanovićem, uradila je dobru novčanicu. Ipak, među ostalim, krivotvoritelj je čak pojedina slova ćirilice preinačio slovom "v" u latinicu. Žena sa snopom žita, figura Republike i pejzaž Jajca, nije bio perfektno urađen, ali sve skupa je predstavljalo - kako sam već naveo - opasnu krivotvorinu. Interesantan je i slučaj Slavka Benasića iz Rešetara, općina Slavonski Brod, koji je bio krivotvoritelj novčanice od 500 dinara (s datumom: 1. V 1946), puštene u optjecaj 10. rujna 1948. Kliše je uradio iz grabova drveta, dok je posebno bio interesantan drveni valjak kojim je otiskivao novčanice. U pitanju je bio valjak na koji je bio navučen prezervativ marke "Ris"! Ipak, u pet navrata i pet partija i u jednom navratu "pokusa" uspio je izraditi 290 komada spomenutih novčanica. Pokušao ih je plasirati odmah po završetku, ožujka 1958. godine. 2.Novi trend Motivirani komercijalnim razlozima, čitavi timovi krivotvoritelja i raspačivača - posebno od 1967. godine - nastoje da novčanice "proizvedene" u inozemstvu, plasiraju u Jugoslaviju: i to raznim kanalima. Tako je npr. već iste godine, tj. 1967. otkrivena grupa (Prkić, Bikić, Mijić) koja je namjeravala da preko Trsta ubaci lažan novac, napravljen u Francuskoj. Iste godine, u Münchenu je otkrivena štamparija u kojoj su bile novčanice od 500 dinara (s datumom: 1. V 1963). Tom prilikom je bilo zaplijenjeno 22.243 novčanice. A samo godinu dana kasnije, 1968, u Bruxellesu je otkrivena štamparija u kojoj su bile odštampane novčanice od 5.000 dinara: popularni "Meštrović". U toj akciji je zaplijenjeno 35.816 novčanica. A nakon toga, 1973. godine, ubačena je u zemlju izvjesna količina spomenutih 500 dinara (s datumom 1. V 1963). Krivotvorenje je izvedeno i ovaj put ofset-tiskom. Ocjena eksperata: "Opasna krivotvorina". Godinu dana nakon te akcije međunarodnog kriminala, 1974. godine, u Frankfurtu na Majni je otkrivena ilegalna štamparija u kojoj su bile urađene novčanice od 500 dinara: popularni "Tesla". Novčanicu nije bilo teško krivotvoriti, jer nije imala optimalnu tehničku zaštitu i nije bila štampana u više boja. (Uzgred, ove krivotvorine su se pojavljivale u platnom prometu zemlje 10 godina.) A nakon dvije godine, ponovno u tadašnjoj SR Njemačkoj, opet u Munchenu, otkrivena je štamparija u kojoj je zaplijenjeno 22.243 novčanica od 500 dinara ("Tesla"), u ukupnoj vrijednosti 11,121.500 dinara. Sve je bilo pripremljeno za raspačavanje. Krajem 1977. godine, u inozemstvu se masovno pojavila uspjela krivotvorina netom spomenute novčanice od 500 dinara. Prvi je tip imao neke nedostatke - ali su ga kreatori ove krivotvorine odmah zamijenili novim - koji je bio veoma pogodan za raspačavanje. Do ožujka 1986. bilo je već 1.127 evidentiranih slučajeva otkrivanja ovih krivotvorina, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Zaplijenjeno je 27.399 novčanica u ukupnoj vrijednosti od 13.695,55 dinara. Napomenuo bih da su značajne zaplijene izvršene u inozemstvu, i to tako da je u Rimu otkriveno 300 novčanica; u Milanu 4.600; u Parizu 15.100; u Munchenu 500; u Udinama 1.100 itd. Do 1981. godine bilo je otkriveno 60 serija, uz napomenu da se u svakoj seriji moglo odštampati po 499,999.500 komada novčanica. Do spomenute 1981. godine, evidentirano je 528 slučajeva stavljanja u promet ovih krivotvorenih novčanica. 3. Fatalne '80-e Potom su došle osamdesete godine u kojima je monetarno-financijski sustav pokazivao svu svoju nekonzistentnost. Logično, bio je baziran na iracionalnostima i dubiozama, iniciranim još na samom početku, 1945. godine. A na početku prikazanog desetljeća istragom, koja je vodena na međunarodnom nivou, utvrđeno je konačno da su se lažne novčanice od 500 dinara ("Tesla") - među ostalim - krivotvorile i od strane jedne grupe iz milanskog podzemlja, koja je brojila preko 1.500 pripadnika raznih specijalnosti. Utvrđeno je da raspolažu s velikim kapitalom, uporištima u društvima Zapadne Evrope, kao i velikim i čvrstim vezama po svijetu. Međutim, strojeve za štampanje, klišeje, kao i počinioce tog krivičnog djela policija nikada nije pronašla.10 Inače, čini se da od 1958. godine u našoj zemlji više nismo imali ozbiljnije pokušaje krivotvorenja. Ipak, naveo bih pokušaje koji su 1971. godine bili evidentirani u Kruševcu i Nišu. U prvom slučaju u pitanju je bila novčanica od 50, a u drugom od 100 dinara. Obje krivotvorine bile su ocijenjene kao nevjeste. I da se ponovno vratim na osnovnu temu: obistinila su se predviđanja Interpola da će u toku turističke sezone 1981. godine biti pokušaja od strane međunarodnih krivotvoritelja da raspačaju u našu zemlju nove tranše krivotvorina. U tom razdoblju uslijedio je "plasman" krivotvorenih dinara tipa "Crna Sora", nominale od 500 dinara. Krivotvorena novčanica "Tesla", imala je prepoznatljivih šest serijskih brojeva, poslije čega je Narodna banka Jugoslavije iz optjecaja povukla takve, plasirajući samo one sa sedam serijskih brojeva. Sredinom proteklog desetljeća, točnije 1. svibnja 1985. (datum na novčanici), puštena je u optjecaj kvalitetna novčanica od 5000 dinara, popularna "titovka", koja je bila štampana po svim standardima suvremene proizvodnje novca, i prema tome - velika prepreka za krivotvoritelje. Ali, zbog velike inflacije - svi su nas zaobilazili... Što se pak tiče stranih sredstava plaćanja - koja nisu u fokusu ove politekonomske analize - kazao bih slijedeće: od rata naovamo ovi prostori predstavljaju za krivotvoritelje u inozemstvu značajnu metu, s obzirom na činjenicu da je Jugoslavija važna turistička destinacija. A što se tiče osamdesetih godina, najrasprostranjenije krivotvorine odnosile su se na: zapadnonjemačku marku, dolar SAD, francuski franak i talijansku liru. Uzgred, u toku 1983. u našoj zemlji evidentirana su 2.304 slučaja stavljanja u promet stranog lažnog novca. Naredne, 1984. godine bilo je 833 slučaja, dok je u 1985. evidentiran 881 pokušaj: preračunato za tu 1985. godinu to je iznosilo 197.928 dolara SAD. Koliko nam je poznato, posljednji pokušaj da se na ove naše prostore plasiraju krivotvorene novčanice, uslijedio je dva dana uoči Nove 1989. godine. Dakle, 29. prosinca, oko 22 sata, na Terazijama u Beogradu, uhapšeno je pet austrijskih državljana (Donko, Donko, Lakner, Gracer, i boss Miller), koji su namjeravali 10.590 lažnih novčanica u apoenima od 2.000.000 dinara plasirati u našu zemlju. Utvrđeno je da je i ovaj novac postankom iz Milana. A samo nekoliko dana ranije, naš ministar za financije Branimir Zekan je izjavio za "Borbu" (22. 12. 1989.) slijedeće: "Naše najnovije novčanice od 500.000 i dva milijuna dinara koje su nedavno puštene u promet, izuzetno su pogodne za falsificiranje. Štampane su bez vodenog žiga i u jednostavnoj ofset-tehnici, pa ih danas mogu bez većeg truda i znanja štancati i skromne štamparije, kao i najnoviji višebojni aparati za kopiranje." Također je izjavio: "Najnovije novčanice od 500 tisuća, milijun i dva milijuna, koje će poslije denominacije imati isti grafički dizajn, bez četiri nule, su ratne novčanice." A mora se znati da su kompetentni organi Interpola već ranije upozoravali naše organe, uključujući i Narodnu banku Jugoslavije. U jednoj teleks poruci, koju su poslali nekoliko mjeseci prije opisanog događaja na Terazijama, zapisano je slijedeće: "Najbolje bi bilo da se obe ove novčanice (danas one od 50 i 200 dinara - Z. B), što je moguće prije povuku iz opticaja. Jer, po našoj procjeni vrlo su pogodne za falsificiranje!" 4. Finalna analiza Vjerojatno da je od 18. prosinca 1989. godine - kad je implementirana nova koncepcija monetarno-financijskog razvoja naše zemlje - i od kad smo ušli u zonu stabilnog platnog prometa - krivotvoriteljima na Zapadu, i Jugoslavija postala metom. S druge strane, nisu povučene iz optjecaja novčanice o kojima je pisao Interpol. Međutim, da li možemo kazati da krivotvoritelji vjerojatno nemaju interesa za te kriminalne radnje zbog toga što očekuju poremećaje u zoni monetarno-financijskog bloka? Možda je razlogom preventiva, ili kombinacija svih navedenih faktora... Bilo kako bilo, svi oni koji se uhvate u ovoj raboti, a na temelju međunarodne Konvencije od 20. travnja 1929. godine, koja je donesena pod okriljem Lige naroda, drastično se kažnjavaju. Pri sankcioniranju ovog delikta važi slijedeće pravilo: kazne koje se izriču osobama koje krivotvore stranu valutu bit će iste kao one koje se izriču osobama koje krivotvore nacionalnu valutu. A u našem Krivičnom zakonu SFRJ, u dijelu pod naslovom "Krivotvorenje novca", u članu 168. stoji zapisano slijedeće: "(1) Tko napravi lažan novac u namjeri da ga stavi u opticaj kao pravi, ili tko preinači pravi novac u namjeri da ga stavi u opticaj ili tko takav lažni novac stavi u opticaj - kaznit će se zatvorom najmanje jednu godinu." U tom smislu kazao bih da se tzv. kriminalistička koncepcija suzbijanja delikata o kojoj je riječ - zasniva u našoj zemlji na tzv. tri nivoa, i to: (1) poslove kriminalističke naravi provodi policija u cilju razotkrivanja "lanca posjednika" lažnog novca. U fokusu ovog nivoa su, logično, ilegalne tiskare. Drugi nivo (2) u kompetenciji je Narodne banke Jugoslavije, odnosno Zavoda za izradu novčanica i kovanog novca - koji vrši vještačenje sumnjivog novca, zatim edukaciju poslovnih banaka i financijskih ustanova i sl. Oni promptno obavještavaju o novim tipovima krivotvorina, karakteristikama u odnosu na original, zatim izrađuju katalog originalnog i lažnog novca istog tipa i nominale. Također, objavljuju uputu guvernera Narodne banke Jugoslavije za postupanje u slučaju kad se želi plasirati krivotvorina, itd. Na kraju treći nivo (3) predstavlja poslove Interpola i poslove tzv. nacionalnih biroa, a zasnivaju se na promptnom izvještavanju o raspačavanju krivotvorina, potom, posreduju u razmjeni podataka o počiniocima među nacionalnim biroima, te analitički prate trend, a sve to u korist potonjih. Neosporno, ovakva organizacija, sprega i koordinacija između nacionalnih policija i Interpola rezultirala je efikasnim sistemom kojim se sprečava eskalacija tog kompleksnog intelektualnog krivičnog djela, svrhovitog modela ekonomske diverzije par excellence. Kreatori ekonomske i razvojne politike - kako sam istakao na samom početku - a kako smo to vidjeli na primjeru naše zemlje - vode izuzetno mnogo računa o činjenici da na svaki način treba eliminirati ove neekonomske, tj. negativne varijable koje mogu presudno utjecati na nacionalni sistem reprodukcije. Ipak, imajući sve to na umu, Jean Nepote, jedan od najvećih eksperata za pitanja kojima se ovdje bavim, i raniji generalni sekretar Interpola, u jednom svom članku iz 1980. na samom kraju je zapisao: "Ohrabrujuće je, međutim, da unatoč kompliciranim tehnikama koje su sve dostupnije krivotvoriteljima, krivotvorenje novca nije nigdje raslo takvom stopom kao drugi oblici kriminala. Je li to zbog stalne budnosti vlada i izuzetno oštrih stavova prema krivotvoriteljima? Ako je to tako, možda bismo se mogli upitati zar se takvi stavovi ne bi mogli zauzeti da se smanje drugi oblici kriminala."12 BILJEŠKE 1. Lj. Katalinić, Gjuro Krasnov, Stare kineske novčanice iz zbirke Attilo Monaco; bivšeg talijanskog diplomate u Kini, "Numizmatičke vijesti", 33/1979, str. 13-16. 2. Statut grada Dubrovnika, Dubrovnik, 1990. Dvije napomene: (1) najveću plaću imao je gradski Knez: 1000 perpera godišnje. Potom slijede konzuli i ljekari: 400 perpera, te notari i kancelari: 200 perpera godišnje. (2) Rob je mogao postati i Dubrovčanin i Slaven; jedan od razloga: nepodmireni dug. 3. Dušanov zakonik (1349-1354), Novi Sad, 1950. 4. Krivični zakonik za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Zagreb, 1929. 5. U ekonomskoj teoriji postoji više stajlišta o tome što je motiviralo kreatore ekonomske i razvojne politike (čit. ekonomski neobrazovane političare) da tako precijene dinar. Prema jednoj varijanti to im je trebalo, kako bi domaćoj i inozemnoj javnosti pokazali - preko tečaja dinara - prednost novog sistema. Ali, nakon šest godina, 1. siječnja 1952. dinar prema dolaru devalvira za 500 posto. Inače, na "crnoj burzi" se od 1945. za jedan dolar plaćalo od 175 do 200 dinara. 6. Idejno je rješenje u travnju 1944. uradio u Kocanu kod Barija Djordje Andrejević-Kun. Nalog je dao Ivan Milutinović, tadašnji povjerenik za narod nu privredu u NKNOJ-u. Kunu pozira ranjenik Milivoje Rodić, kasnije vojni tužilac i pukovnik JNA. 7. U potpisu Rješenja stoji: "Zastupa Ministra financija Ministar industrije Boris Kidrič". Nakon 1. ožujka 1948. g. Ministar financija Žujović prvo biva suspendiran, a onda i utamničen zbog toga "što je podržao Staljina". Zamjenjuje ga Dobrivoje Radosavljević. 8. Inače, do 1948. godine bilo je poznato oko 30 raznih tipova krivotvorenih novčanica od 1000, 500 i 100 dinara DFJ. 9. Naziva se "spaljenom serijom". U trezorima Narodne banke Jugoslavije, pretpostavlja se, bila je čuvana do potkraj sedamdesetih godina, kad je spaljena. 10. Prema podacima SSUP, među organizatorima unošenja i raspačavanja lažnog novca u Jugoslaviju, najčcšče se pojavljuju strani državljani iz Njemačke i Italije; Milano je svjetski centar za krivotvorenje i raspačavanje novčanica. A prema podacima Generalnog sekretarijata Interpola,samo u toku 1984. u svijetu su otkrivene 84 ilegalne štamparije u kojima je bilo odštampano 2.346.468 lažnih novčanica u ukupnoj vrijednosti od 84.119.651.567 dolara SAD. Urađeno je 1.835 raznih tipova krivotvorina. 11. I ovaj put je na novčanici bio drukfeler. Da li je umjesno zapitati se je li baš uvijek u pitanju bila greška radnika i stručnjaka Zavoda za izradu novčanica i kovanog novca? 12. J. Nepote, Krivotvorenje novca, "Internacional Criminal Police, Review", Pariz, 341/1980, prema: "Izbor članaka iz stranih časopisa", RSUPH, 2/1981, str. 189. |
| Index :: Printaj :: E-mail |
