| Uloga hrvatskog novca u povijesti Hrvatske |
|---|
| Postavljeno Fri 14 Oct 2005 (2709 čitanja) |
|
Izvor: Numizmatičke vijesti, broj 30, 1972. god. Dr. Zlatko Herkov Izuzetni položaj koji je Hrvatska od starine uživala, uživaju i "reliquiae reliquiarum" ili "ostaci ostataka", kako se običavahu nazivati ostaci okljaštrene Hrvatske poslije provale Turaka. Ono što započne turska vojska, to nastavi bečki dvor, otimajući komad po komad područja Hrvatske. Tu se stvara Vojna krajina, iz hrvatske državne cjeline otimaju se dobra Zrinskih i Frankopana, a i mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine Hrvatskoj vraćena Slavonija dobiva tek polovinom 18. stoljeća županijsko uređenje, na temelju kojeg ona ponovno dolazi pod vlast hrvatskog bana, ali je i to u prvo vrijeme samo formalno provedeno. Ako je uspjelo Hrvatsku područno podijeliti, nije uspjelo oduzeti joj stare privilegije, čuvar je tih povlastica Hrvatski sabor koji se prije svega brine za svoje probitke. One tek posredno koriste "bijednom, porezom opeterećenom puku", kako se često u saborskim zapisnicima naziva narod. Spomenuti izuzetni položaj Hrvatske odnosi se i na javne financije, a probici koji odatle izlaze znatni su. Primjerice se navodi da je Hrvatska od starine uživala izvjesne povlastice u pogledu kraljevskog poreza ili kontribucdje koja je bila najteži teret naroda. Od kraja 16. stoljeća Hrvatska sama odlučuje o tom porezu. Ona ga sama raspisuje, ubire i troši, pa ga na taj način pretvara u pravi kraljevski porez, kako se on zaista i naziva. Od toga doba pa do 1771. godine Hrvatska više ne plaća redovitu kraljevsku kontribuciju, a to je jedna od najuglednijih povlastica. Znatne su i povlastice Hrvatske u pogledu kraljevske carine. Ona je posebno carinsko područje, a za nju vrijede i posebne carinske tarife. Jedan dio carinskih prihoda pripada hrvatskim staležima za pokriće troškova utvrđivanja i plaćanja vojske, a u 17. stoljeću Hrvatska uvodi i svoju vlastitu carinu, doduše ne opću nego samo ograničenu, ali i to je značajno, kada se zna, da je pravo ubiranja carine kraljevsko pravo ili kraljevština. Te povlastice gube se tek u 18. stoljeću. Kraljevština je i pravo određivanja trošarina na vino i rakiju. U Hrvatskoj ne uspijeva uvođenje takvih trošorina sve do polovice 19. stoljeća kada se stari porezni sustav zamjenjuje novim suvremenim sustavom izravnih i neizravnih poreza. Među kraljevštine ubraja se i pravo određivanja taksa. Već u drugoj polovici 17. stoljeća postoji takav namet na području austrijskih zemalja. To je u prvo vrijeme taksa na isprave koja se ubire kao porez na papir u obliku biljegovanog papira, a kasnije se proširuje i na novine, oglase, puder za kosu i šminku. Hrvatska se znala oduprijeti svakom pokušaju uvođenja taksa sve tamo do polovice 19. stoljeća. Razumije se da je Austrija takvo oporezivainje već prdje uvela na području Dalmacije, Istre i Vojne krajine. Hrvatska uživa i posebna prava s obzirom na sol. Kraljevski monopol soli prodire ovdje tek u 18. stoljeću, ali je i tada dosta ograničen jer Hrvatska uživa pravo uvoza morske soli i njegove zamjene za žito. Hrvatski sabor prisvaja si pravo određivanja mjera i utega, pa tu ne koriste nikakvi nalozi ni kraljevski patenti sve do 1733. godine, kada su uklonjene stare hrvatske mjere i uvedene požunske mjere. Sabor provodi tu zamjenu na svoj način, a potpuno je provodi tek kraljevsko vijeće za kraljevinu Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju poslije 1769. godine. Napredne misli toga vijeća idu i tu na štetu starih privilegija Hrvatskog sabora. Među najuglednije povlastice Hrvatske spada i njezin posebni položaj s obzirom na novčarstvo, to jest pravo kovanja novca, optjecaja i određivanja vrijednosti novca u optjecaju. Na ovom mjestu ne želimo govoriti o najstarijem hrvatskom novcu tako zvanim frizaticima, kasnije banovcima.1 O njima se mnogo pisalo i mnogo se toga zna. Sve najvažnije o tom novcu nalazimo u poznatom djelu Ćire Truhelke "Slavonski banovci". Vrijedno je, međutim, spomenuti da je u Arhivu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti sačuvan Kukuljevićev prijepis manje poznatog djela o tom novcu Matije Petra Katančića, koji je neko vrijeme djelovao kao profesor na zagrebačkoj gimnaziji, a od 1795. godine je bio sveučilišni profesor arheologije u Budimu. Pravo Hrvatske na vlastiti novac često je potvrđivano. Među poveljama koje se odnose na to pravo ističe se povelja kralja Andrije 1217. godine, kojom zagrebačkoj crkvi potvrđuje znamenite povlastice. Tu se izričito navodi: "Utvrđujemo, da na području kraljevine, koja je podložna banu odnosno hercegu, nije nikada kovan kraljevski novac. Ako bi pak ubuduće koji od kraljeva to ipak učinio, u što ne vjerujemo, narod crkve i biskupije zagrebačke neće se moći prisiliti da robu kupuje ili prodaje za takav novac. Isto tako ne smiju kraljevski mjenjači u svrhu zamjene novca dolaziti na bilo koje biskupsko tržište. Ako se ipak tamo nađu, mogu se uhvatiti i zatvoriti kroz 40 dana uz zapljenu svega što se kod njih pronađe". Taj je privilegij više puta potvrđivan, pa tako i krajem 15 stoljeća. Kada je potkraj 14. stoljeća nestalo banske kovnice novca, banovac još uvijek kola na području Hrvatske, ali se u to doba i ovdje kuju kraljevski novci i to u prvom redu u kraljevskim kovnicama. Dozvolu za kovanje kraljevskog novca dobivaju međutim i ugledniji feudalci. Takvu dozvolu dobiva na primjer 1443. godine knez Stjepan Frankopan, od 1443- 1453. služe se takvim pravom grofovi Celjski, a 1459. godine dobiva takvo pravo ban Ivan Vitovac. O svim tim kovnicama danas se malo zna, kao što se malo zna i o novčarstvu na području Hrvatske do trećeg decenija 16. stoljeća. Na području Hrvatske osnovna je novčana jedinica sitni srebrni novac. U doba banske kovnice to je spomenuti banovac koji se u izvorima naziva denarius banalis, tj. banski denar. I u kasnije je vrijeme novčana jedinica sitni srebrni novac koji se naziva denarius. U hrvatskim pisanim izvorima dolazi pod imenom "novac". To je po svoj prilici izravni prijevod latinskog "denarius novus" tj. "novi denar". Hrvatsko-ugarski kraljevi su, naime, često mijenjali svoje kraljevske denare, pa je u kolanju redovito bio samo "novi denar" ili "novac". Tu treba uvažiti da je stariji općeniti naziv za novac "penez", "pjenez" ili "pinez", i da je "novac" u prvo vrijeme samo oznaka za denar. Već od 16. stoljeća "novac" dolazi naizmjence s "pjenez" kao općenita oznaka za novac, ali joj je težište ipak na prvotnom značenju, to jest to je uglavnom oznaka za denar. U Belostenčevu Rječniku "novac" se npr. označuje s "denarius" ali je po njemu "penez" sinonim za "novac", pa ga u tom smislu navodi na više mjesta. U doba banske kovnice novčana jedinica je spomenuti banovac. Poslije njezina dokidanja mjesto novčane jedinice zauzima polako kraljevski novac. U početku 16. stoljeća to je ugarski denar. On se kuje i u zagrebačkoj kovnici, od koje dobitak ide u korist banske blagajne. I Nikola Zrinski kuje ga u svojoj kovnici u Gvozdanskom. Zrinski denari su po svom tipu kraljevski novac, kovan po uzoru denara kralja Ljudevita II.2 Kralj Ferdinand I. ozakoni pravo Nikole Zrinskog da kuje denare, ali da budu kovani po uzoru ugarskih denara i jednake finoće. Kovnica Zrinskih nije se, međutim, držala tog propisa, nego je, što više, kovala i druge veće novce, groše i talire. Značajka je ovdje kovanih denara da im je ukovan i grb Šubića-Zrin-skih. Taliri i groševi nose isto grb Zrinskih. Ovdje treba naglasiti da se svaki novac koji je nosio obilježja hrvatske državnosti smatrao hrvatskim novcem. Kao takvo obilježje u prvom se redu smatra kraljevinski grb. Od sitnog novca dolazi ovdje na prvo mjesto denar (po 4 njih čine groš), a kasnije se naziva "stari dobri denar" (denarius antiquae bonae monetae). Od 1616. godine u Ugarskoj se kuju lošiji denari, kojih po 5 čine groš. Tako ostaje usprkos dugotrajne i teške borbe ugarskih staleža za povratak boljeg denara. U Hrvatskoj se ostaje pri starom novcu. Novi se denar ne prima, a stari ugarski denar uzima se za novčanu jedinicu cijelog novčanog sustava na području Hrvatske. Tim denarom označuje se i vrijednost tadašnjeg računskog novca. Računski novac veće vrijednosti ipak je ugarski forint ili dukat, te ranjski floren ili "ranjčk", kako ga je prozvao hrvatski narod. Prvi se računa na 100 denara starog kova, a potonji s 80. Budući da se ta vrijednost razlikuje od vrijednosti računske forinte na području Ugarske, bilo je to potrebno vidljivo označiti. Primjer za to nalazimo u jednoj zadužnici Nikole Zrinskog iz 1618. godine, u kojoj se obvezuje na plaćanje duga koji je izražen u ugarskim dukatima, računajući svaki dukat sa 100 denara "monetae Croaticae", to jest 100 denara hrvatskog novca. Unos lošijih denara nije se mogao zapriječiti pa je bilo potrebno da se oni posebno označe. U izvorima se stari denari nazivaju naprosto "denarom" ili "novcem", a nove lošije denare narod je prozvao pogrdno "đukezom" (njemački Schaftreiber). U prvo doba kova lošijih denara pada i kovanje talira s hrvatskim grbom. Taj se talir običava nazivati "slavonski talir", iako mu bolje pristaje naziv "hrvatski talir". Premda je Hrvatski sabor više puta prisiljen da objavi tečaj novog denara i obvezu njegova primanja, on sam se ne služi tim novcem. Njegovi računi najčešće glase na stare denare i novčanu vrijednost drugih vrsta novaca koja je izražena u tim denarima. Stari dobri ugarski novac ostaje i nadalje u optjecaju. Za sada nije dokazano da li se on u toku prve polovice 17. stoljeća posebno kovao, ali je sigurno da ga u prometu nema mnogo. I tu vrijedi pravilo da lošiji novac istiskuje bolji, pa je čudo da je Hrvatskoj uspjelo održati optjecaj starog boljeg denara. Sabor nastoji zapriječiti iznos dobrog starog denara iz zemlje. Kako to daleko ide dokazuje saborska odluka od 1697. godine kojom se trgovcima zabranjuje iznos starog denara iz zemlje. Ujedno im se nameće dužnost da primljene stare denare prijave kraljevskom blagajniku, koji će im taj novac zamijeniti s drugim. Teško je reći kako dugo se tako postupalo, jer je to doba novog kova starih dobrih denara, i to sada samo za područje Hrvatske. Zanimljivo je, s kakvom upornošću Hrvatski sabor svojata kompetenciju koja je pridržana jedino za kralja. Radi se o određivanju tečaja različitog novca koji je u optjecaju. Uvažavajući činjenicu da se narod na području Hrvatske služi dobrim starim denarom, Hrvatski sabor uzima taj denar i njegovu stvarnu vrijednost kao temelj kod određivanja vrijednosti drugog novca. To se dogodilo i prilikom općenite valvacije novca na području austrijskih i ugarskih zemalja koju je 1693. godine odredio kralj Leopold. Tada je među ostalim određeno povišenje vrijednosti dvogrošca od 6 krajcara na 7, a vrijednost petgrošca ili petice od 15 na 17 krajcara. O toj valvaciji obaviješten je i Hrvatski sabor, ali on ne mari za kraljevsku odredbu o novim tečajevima nego određuje druge tečajeve koji su suglasni sa starim dobrim denarom kao osnovnom novčanom jedinicom. Uzevši u obzir da su na krajcar išla četiri bečka feniga, i da se stari dobri denar računao s 3 feniga, izlazi da je dvogrošac po novom tečaju morao vrijediti 9 i 1/3 denara, a petica 22 i 2/3 denara. Razumije se da se takav tečaj nije mogao praktično provesti. Hrvatski sabor određuje stoga tečaj dvogrošcu s 9 denara, pa se on u Hrvatskoj dugi niz godina naziva "deveticom". Nasuprot tome petici određuje tečaj od 23 denara. Premda je Sabor već doskora na zahtjev bečke komore određeni tečaj usuglasio sa službenim tečajem toga novca, narod tu odredbu nije prihvatio, pa su dvogrošac i petica u prometu stvarno obračunavani po prvobitnoj odluci Sabora. Ova saborska odluka ima međutim dalekosežne posljedice. U trgovačkom prometu javljaju se na području Hrvatske tri različita načina obračuna, i to: 1. obračun kojemu čini temelj stari dobri denar. Za taj obračun javlja se vrlo brzo naziv "ad computum Croaticum" što je u hrvatskim pisanim izvorima prevedeno sa "na horvacki broj"; 2. obračun kojemu je temelj austrijski kraj cer. Takav obračun naziva se "ad computum germanicum" ili "na nemški broj"; i 3. obračun kojemu je uzet za temelj novi ugarski denar. Taj se obračun naziva "ad computum hun-garicum" ili "na vugarski broj". Razlika u načinu obračunavanja vrijednosti novca dolazi jasno do izražaja i kod računskog novca koji ima stabilnu vrijednost. Florenus hungaricalis ili "vugarski dukat" pretežno se obračunava sa starim dobrim denarima i tada se naziva "dukat na horvacki broj". Nasuprot tome "dukat na vugarski broj" oznaka je za računski dukat, kada se obračunava u novim ugarskim denarima. Ranjski forint ili ranjčk obično se obračunava "na kraj cere" i tada se naziva "ranjčk na nemški broj", ali se u računima javlja i ?ranjčk na horvacki broj". U vezi s takvim načinom obračuna vrijednosti novaca javlja se i novi naziv za denar, koji ima vrijednost starog dobrog denara. Već 1694. godine u izvorima se javlja naziv "denarius antiquus Croaticus", to jest stari hrvatski denar. Malo kasnije izostavlja se riječ "antiqus", tj. stari, pa se ustaljuje naziv "denarius Croaticus" ili u hrvatskim pisanim izvorima "horvacki novac". Za sada se ne može utvrditi razlog promjeni imena tog novca. Neće se međutim pogriješiti, ako se pretpostavi da su tada kovani novi denari u vrijednosti starog denara, tj. denara od kojih po 4 čine groš. Taj je novac osnovna jedinica novčanog sustava u Hrvatskoj i krije se pod nazivom "moneta Croatica". Dosada se nije na tu činjenicu polagala važnost, premda je postojanje hrvatskog novca ili denara već prije više od dvadeset godina nedvojbeno dokazano. Još i danas se iznose sumnje u postojanje takva novca, premda sačuvani računi iz 18. stoljeća sve do 1770. godine u pretežnom dijelu glase na taj novac. Na taj novac glase i hrvatski proračuni, tarife maltarina, daće i porezi. Značajno je da i cjenici robe glase na taj novac. "Semela unius denarii Croatici" je pojam, tj. težina žemlje se tako utvrđuje da se jedna prodaje za 1 hrvatski "novac". Krčme moraju držati baždarene čaše za točenje vina. Najmanja je "novčenka" ili "denarnica" koja drži vino u vrijednosti jednog denara. Godine 1737. izlazi u Zagrebu posebni priručnik s tablicama za obračun cijena robi i to "na ugarske denare", "na hrvatske denare" i "na kraj cere". "Moneta Croatica" u današnjem je smislu "hrvatska valuta". Ona je to zaista i u 17. i 18. stoljeću, pa se kao takva u našim izvorima naziva "valor Croaticus". U tim izvorima imamo nebrojene potvrde, da je ta hrvatska "valuta" različita od ugarske i austrijske valute, i to ne samo po imenu nego i po vrijednosti. Temeljna jedinica, tj. spomenuti hrvatski denar je za 25% vredniji od ugarskog denara. Najbolje se to razabire u vrijednosti računskog dukata. On se računa sa 100 hrvatskih denara, dok se ujedno uzima sa 125 lošijih mađarskih denara. Radi te razlike dolazi do različitih zloupotreba na štetu naroda. Posebno to vrijedi s obzirom na carinu ili harmicu, kako se tada carina nazivala. Neposredno poslije početka kovanja novih hrvatskih denara carinici po-čimaju izrabljivati narod, a i trgovce ubiranjem veće carine. Oni naime pretvaraju iznose koji glase na ugarske denare u hrvatske denare i tako povisuju iznos dužne carine za 25%. Spisi koji se na taj spor odnose daju nam bogatu građu za prouča van je novčanih prilika na području Hrvatske od početka pa do polovice 18. stoljeća. Lijepi je primjer za to otpis ugarske komore od 1701. godine koji se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu pod naslovom "Decreta camerae vugarske radi novec vugarskeh i horvackeh". Tu se navodi da su mnogi trgovci komori podnijeli tužbu protiv harmicara, tj. ubirača carine, jer ubiru carinu na nedozvoljeni način. Pozivaju se na hrvatsku carinsku tarifu ali uzimaju groš s 5 hrvatskih denara, tj. izravnavaju hrvatski denar s ugarskim. Komora utvrđuje da je tako ubiranje protuzakonito. Ako se na području Hrvatske ima primijeniti ugarska carinska tarifa, a to je uvijek kada su propisi hrvatske carinske tarife nedostatni, tada se carinska tarifa obračunava u ranjskoj tj. austrijskoj valuti, a ne u hrvatskoj valuti. Tu se izričito navodi "valor Croaticus" koji je prema tome u početku 18. stoljeća ustaljen pojam. Slično nalazimo i u poznatoj Vukovarskoj instrukciji za ubiranje carine od 1726. godine. Tu se izričito navodi: "Slavonska carinska tarifa ravna se prema hrvatskoj, pa se stoga kod obračuna carine ima forint obračunavati s 80 denara. Prema tome nije ispravno, da se ona traži u "slavonskoj valuti" mjesto da se traži u hrvatskoj valuti, kada se dobro znade, da se prema slavonskoj valuti na forint računa 100 denara, a prema hrvatskoj samo 80 denara". Instrukcija je pisana njemačkim jezikom, pa je valuta označena sa "Vahrung" što točno odgovara današnjem pojmu "valuta". "Slavonska valuta" u tom je slučaju jednaka ugarskoj, a to je i razumljivo, jer je Slavonija u početku 18. stoljeća izravno podložna ugarskoj komori. Novac o kojem se ovdje radi je ranjski forint. On se računa sa 80 krajcera ili s 80 hrvatskih denara, a to odgovara vrijednosti 100 ugarskih denara. Kada je dakle ranjski forint obračunavan sa 100 hrvatskih denara, narod je prevaren za 25% plaćene carine. Taj višak ide u korist harmicara koji su svjesno varali. Uostalom, to nisu jedini slučajevi takva izrabljivanja na račun nepropisnog ubiranja carine. Carinici neprekidno koriste dvojnu valutu na štetu trgovaca i naroda. I tu je govora o plaćanju carine "in valore monetae Croatdcae", tj. u hrvatskoj valuti. Hrvatski novac bio je trn u oku ne samo bečkoj komori nego i Mađarima. Koliko je do sada utvrđeno, taj je novac posljednji puta kovan u doba kralja Karla, no upravo je taj vladar nastojao da ga eliminira. Već u njegovo doba počinje hajka na taj novac, ali ostaje bezuspješna. Bolje sreće nije ni Marija Terezija koja više puta požuruje hrvatske staleže da za općenito platežno sredstvo i osnovu valute uzmu ugarski denar. Kada je 1761. godine na području Austrije i Mađarske srebrni denar zamijenjen bakrenim novcem, određeno je da se potpuno obustavi kovanje srebrna novca. Hrvatski ban doduše proglasi tu odredbu, ali ona na području Hrvatske nije provedena. Tu se i nadalje računa i plaća sa starim denarima. U mnogobrojnim popisima ostavina nalazimo među pronađenom gotovinom i hrvatski denar. Koliko jada novom novčanom sustavu naš denar zadaje, dokazuje vlastoručno pismo Marije Terezije iz 1762. godine kojim se tuži da se novi bakreni novac ne prima na području "dragih hrvatskih zemalja". Ona je mišljenja, da je glavni razlog tome nedovoljna količina bakrenog novca, da bi se što prije provela zamjena za sadašnji srebrni novac. Tek 1765. godine varaždinska carinarnica prima bakrenog sitnog novca u vrijednosti od 20.000 ranjskih forinti. Ipak se ništa ne mijenja. Hrvatski narod neće prihvatiti novi, vrlo loši novac, koji je samo određeno platežno sredstvo, bez ikakve stvarne vrijednosti. I kraljevsko vijeće ne može u prvi čas ništa protiv toga, pa mora propustiti čak i nove cjenike maltarine koji su izraženi u hrvatskim denarima. Tek 1769. godine vijeće odbija cjenike robe koje su županije sastavile u hrvatskim denarima i određuje da se oni prerade. Sada nestaje iz prometa pojam vrijednosti 1 srebrnog novca, s kojim se plaćala žemlja, hrvatska funta mesa ili loja, obračunavala nadnica, plaćala čaša vina i druga roba dnevne potrošnje. Narod ipak svoje srebrne novce neće mijenjati za loš bakreni novac. U popisima ostavdna nalazimo nadalje i veće količine tog novca, koji se sada više ne popisuje prema nominalnoj vrijednosti, nego po težini srebra, tj. pronađeni srebrni denari sada se važu. U računima nalazimo još dugi niz godina spomen na hrvatske denare. To osobito vrijedi za sve slučajeve kada je kakva daća određena u vrijednosti toga novca. Bogatu građu o tome nalazimo u sudbenim spisima, u protokolima kanonskih visitacija i u urbarijanim propisima. Tu ćemo na mnogo mjesta naći navod da se određena daća ima platiti u vrijednosti "denara horvackoga" ili "vu horvackom novcu". Neće biti suvišno ako spomenemo, da se u doba borbe oko starog horvackog denara u prometu javlja sitni novac koji je krivotvoren u Kostajnici. Ta tajna kovnica otkrivena je 1754. godine, ali do sada nije istraženo, kako je dugo ona radila. Značajno je, da se kovnica u Gvozdanskom u 16. stoljeću naziva Kostajničkom kovnicom, i da se tajna kovnica javlja upravo u Kostajnici, u čijoj okolici ima dosta nalazišta srebra. Novac koji je kovan u toj tajnoj kovnici po svojoj je vrijednosti jednak pravom novcu, pa se za to u popisima novca nalazi naveden usporedo s dozvoljenim vrstama novca. Osobito se spominju "kruci-feri, tj. krajceri konstanjičkog dela" ili u latinskim izvorima "cruciferi Kostanjcenses".3 Radi se dakle o efektivnom novcu koji je kovan u domaćoj kovnici, premda je ona ilegalna. Taj novac ima posebna obilježja, prema kojima se raspoznaje da je kovan u Kostajnici. Dosljedno tome trebao bi biti vrijedan predmet istraživanja, osobito za numizmatičare. Koliko je meni poznato, ipak se takav novac dosada nigdje ne spominje. Zanimljivo je, da se taj novac najviše navodi u zagrebačkim popisima imovine i ostavina, i to u razdoblju od 1760.- 1768. godine. Premda je i taj novac za proučavanje naše monetarne povijesti zanimljiv, njegova važnost daleko zaostaje za hrvatskim denarom koji čini temelj hrvatskoj valuti kroz više od 100 godina. Kod prosuđivanja povijesne važnosti te posebne hrvatske valute 17. i 18. stoljeća težište treba položiti ne samo na hrvatski "denar" kao računsku jedinicu, nego i na pitanje da li je taj denar efektivno kovani novac ili nije. Na žalost, kod nas se o tom novcu nije ništa znalo premda ga u toku 18. stoljeća svugdje susrećemo. Primjerice se spominje u Belo-stenčevom Rječniku koji je štampan 1740. godine u Zagrebu. Belostenec pod "dukat" navodi ovaj tumač: "guldin, forint tj. dvadeset grošev, florenus iliti florenus Rhenensis, valja novac kraljevskih tj. gjukezov, kojeh pet ide vu groš, 100 horvackeh praveh samo 80". U Jambrešićevu Rječniku, štampanom u Zagrebu 1742. godine pod "denarius" nalazimo nekoliko puta spomenut "denarius Croaticus" od kojih po 4 čine hrvatski groš. Dodaje da se hrvatski novac njemački naziva "der Kroatische Drever". To ime mu nalazimo i u mnogobrojnim izvorima. Godine 1770. Baltazar Krčelić opširno piše o hrvatskim banovcima i o tom gdje su oni kovani, pa prelazi na pilanje hrvatskih denara 18. stoljeća koje on naziva "novijim banovcima". Taj njegov navod glasi u slobodnom hrvatskom prijevodu ovako: "Po sjećanju mojem i mnogih drugih taj noviji banovac nije nikad u Slavoniji kovan. Takvih novaca ide po 4 na groš, ugarskih pak denara čine po 5 jedan groš. Prvih nije nikada bilo mnogo u prometu u Hrvatskoj, ali ni u Mađarskoj nije bilo mnogo potonjih. Ti noviji banovci nisu nikada na području Slavonije kovani nego su ih ovamo slali ugarski, također austrijski kraljevi. Ja posjedujem spomenute novije novce, a posjeduju ih i mnogi drugi. Oni su nedavno stavljeni izvan tečaja, a nije mi poznato da li su oni kovani poslije kralja Leopolda". U novije doba mađarski pisac Tibor Antal Horvath piše među ostalim da je u 18. stoljeću preko Drave kolao novac koji se zove stari hrvatski denar. Po 4 takva denara ide na groš, a tri stara hrvatska denara čine 2 "patačke". Kod nas se olako prelazi preko pitanja našeg starog novca, premda je on bitna značajka državno-pravnog položaja Hrvatske u 17. i 18. stoljeću. Pogotovo nije nitko polagao važnost tvrdnji da je to efektivno kovani novac. I to usprkos pisanju suvremenika toga novca, Belostenca, Jambrešića i Krčelića i usprkos objavljenih tablica o obračunu cijene robe na hrvatske denare. Opravdana pretpostavka da se takav novac mora naći i u poznatoj zbirci Arheološkog muzeja u Zagrebu nije se mogla provjeriti, jer je ta zbirka bila dugi niz godina nepristupačna proučavanju. Godine 1957. dojavio je tadašnji direktor Numizmatičkog kabineta u Beču, da je pronašao dva komada denara s oznakom "3" koji su vođeni kao probni kov, jer se nisu mogli svrstati u nijednu skupinu poznatih novaca. Oznaka "3" odgovarala bi njemačkom nazivu "der Kroatische Drever". On vjeruje da je to traženi novac. Od onda je proteklo mnogo godina a preko tog se pitanja prelazilo. Tek 1968. godine javlja se u našem časopisu "Numizmatičke vijesti" poznati austrijski stručnjak Gtinther Probszt sa zanimljivim radom o "Kranjskoj valuti". Pisan je njemačkim jezikom i nosi izvorni naslov "Die Kreinerische Wahrung". On govori o starijoj kranjskoj valuti i o novijoj, koju uspoređuje sa hrvatskom valutom i hrvatskim denarom. Sada je u "Biltenu" Hrvatskog numizmatičkog društva izašao vrlo zanimljiv rad o hrvatskom denaru. Autor mu je jedan od urednika tog "Biltena" Viktor Kopač koji u njemu iznosi sve važnije danas poznato o tom novcu. Objavljuje i ponovnu sliku u Beču pronađenog novca koji je prvi puta objavljen u Beču 1957. godine. Svoj rad završava riječima: "Na numizmatičarima ostaje da iz do sada rečenog i poticani pitanjima, koja su načeta a koja se još sama nameću, srede, istraže i prouče te opišu podatke o izgledu i vremenskom redoslijedu "denariusa Croaticusa" i njegovih podvrsta, kao i problem novčarstva iz prošlosti pa do suvremenih dana". K tome bi se na kraju moglo dodati još samo jedno pitanje: Zar to nije važno povijesno pitanje kojim bi se trebali pozabaviti povjesničari? Ili je to još uvijek bezvrijedno nagađanje, kako se ono označavalo prije 20 godina? BILJEŠKE 1. Posebni domaći novac za hercoga Andrije (1196.- 1204. g.) Iz isprava se saznaje da je vladao suvereno, a nazivao se: "dei gracia Dalmatie et Chroatie, Chulmeque dux". Taj je prvi novac zvan "pensae frisaticorum", "frisaticus", frizatici. Po tim nazivima nalazimo ga u ispravama 1211. i 1217. godine, a kovan je po uzoru na novac biskupa iz Friesacha, "ad computum Frisati corum"; izradom se neposredno nastavilo od 1256. godine, kovanjem slavonskih banovaca- Ivan Rengjeo: Prvi hrvatski novci, Sarajevo 1936., str. 7 i 8; Ivan Rengjeo: Corpus der mittelalterischen Miinzen von Kroatien, Slavonien, Dalmatien u. Bosnien, Graz 1959., str. 12; Balint Homan: Penztortenet, 330- 331; Numizmatikai konzlonv 1920., str. 33- 42; "Codex Arpadi" VII., 443; Dr. ćiro Truhelka: Slavonski banovci, Sarajevo 1897., str. 2 i 25. 2. Dr. Ćiro Truhelka, navedeno djelo, str. 9, 19 i 24.- Zakupni ugovor sklopljen s monetarom Jakovom 1344. godine najvažnija je isprava koja se sa čuvala o slavonskoj kovnici, te nešto opširnije razlaže odnošaje zagrebačke kovnice. - E. Laszovvski: Zagrebačka kovnica novca 1525. godine, Vjesnik zemaljskog arkiva 17- 1915., str. 345; Dr. Rudolf Horvat: Prošlost grada Zagreba: Najstariji novci u Zagrebu, str. 467; Ivan Rengjeo: Kovnica Nikole III Zrinskog u Gvozdanskom, Zagreb 1961., Numizmatičke vijesti br. 15/16, str. 2-9: "Jedan denar kralja Ludovika II iz 1521. godine, na kojem se na reversu nalazi ispod Madone grb Zrinskih- dva raširena krila u štitu. Denari Zrinskog iz 1521. i 1526. godine kovani su od dobrog osamlotnog srebra i svojom solidnom sadržinom odgovaraju starijem državnom novcu- moneta antiqua. Bečka marka = 281 grama; 1 marka =16 lota. Godine 1527. kovao je Nikola Zrinski u svojoj kovnici krupan novac u dvije veličine. Groš 0 25 mm, težine 2,5 grama, i široki groš 0 29 mm, a težine 11,8 g. Revers nosi natpis MONETA NICOLAI COMITIS ZRINI. 18. XI. 1527. godine Ferdinand I. dozvoli Zrinskome dalje kovanje vlastitog novca. Ovu dozvolu dopuni 20. VII. 1530. godine uputama kovničaru za rad majstora nadzornika Sebastiana Riedera o kovanju novca. Ferdinandovim rješenjem od 15. V. 1532. godine dopušteno je Zrinskom da svoj rudnik i kovnicu u Gvozdanskom dadne u zakup Leonardu Gruberu vlasniku grada Samobora kod Zagreba. Za denare s grbom Zrinskih i sa siglama L-G utvrđeno je da su kovani u kovnici Zrinskog u Gvozdanskom. Za denare sa siglama N- S, N. S. i NS iznio je Harsanvi mišljenje, da te sigle označuju ime i prezime Nikole Zrinskog i to prema pisanju u službenim njemačkim ispravama: Nikolaus Graf von Seryn. Mišljenje Harsanva je prihvaćeno u nauci kao opravdano, a denari Nikole Zrinskog s tim siglama čuvaju se u državnom Muzeju u Budimpešti, kao novac Zrinskih. Da je Rieder izrađivao kalupe za denare svjedoči i rađeni revers talira Nikole Zrinskog iz 1533. godine, na kojem se nalaze i sigle Riederove S- R, a to je posljednji novac Nikole III. Zrinskog, jer je u proljeće 1534. godine umro Zrinski." Acta politica civitatis Zagrabiae fasc. 66. a. 1762 (Difficultates ex ra-tionibus tutoralibus ex rebus nobilibus Ioannis Eitelberger): In cruciferis Bavarici, partim in Ressetari, partim Rukavichari vulgo dictis fl. 9 xr. 6 in grossis Bavaricis Ressetari cictis fl. 2 xr. 19 I tem in moneta Bavarica Greslin sicta xr. 25 Item in Polturis et cruciferis Kosztanyczensis xr. 39 in numis Croaticis xr. 4 Vi in numis Hunagricis vulgo Hungaricis vulgo Chukesz xr. 8 Va in Pathachkis et in holdo xr. 2 Vi Quae peccunia tanquam moderno tempore suumcursum non habens, alioquin vigore tot benignorum mandatorom Regiorum peohibita... ut in bona ac per Regnum hocce facile currenti moneta aliam pecuniam cassae bonif icare studeat... Acta politica fasc. 66. a. 1762 (26. XI.): In polturis et cruciferis Kosztanvczensis ... In denarii albis Caesareis ... In cruciferis nois Caesareis ... In nummis Croaticis ... In nummis Hungaricis Chekez dictis ... In patachkis ... U hrvatskim tekstovima "kruciferi kostanjičkog dela" (Acta politica civitatis Zagrabiae fasc. 68, a. 1763.). |
| Index :: Printaj :: E-mail |
