| O filigranologiji i vodenim znakovima na papirnom novcu |
|---|
| Postavljeno Sun 02 Oct 2005 (2145 čitanja) |
|
Izvor: Numizmatičke vijesti, 241. XXX, 1(41), 1987. godina Vladimir Geiger (Đakovo) — Damir Šodan (Split) Vodeni znak (češki "Vodoznačka", poljski "Znaki wodne", njemački "Wasserzeichen", engleski "Watermark") dobio je svoje ime po tome, što naliči na trag, koji na papiru ostavlja mrlja od vode. Drugi naziv "Filigran" uzet je iz francuskog jezika "le filigrane" (talijanski "filigrani", španjolski "filigranos"), a nastao je po tome, što je to otisak slike načinjene žicom, koja je savijena kao u filigranskim radovima. Zapravo, ni jedan ni drugi naziv ne odgovaraju stvarnosti, pa bi se još morali smatrati zgodnijima stari njemački izraz "Papierzeichen", španjolski "marcas transparentes", pa i kraći izraz kao marka, tal. "marche", "segni" (u latinskim izvorima"signum"), eventualno izraz prozrak. Međutim, kako su prva dva naziva - vodeni znak i filigran - već odavno ušla u svjetsku znanstvenu terminologiju, nema razloga, da se njima ne služimo, i to s oba ta sinonima. Prvi je već uobičajen i svakome razumljiv, a drugi je prikladniji za tvorbu pridjeva i za složenicu "filigranologija", već ustaljene u znanstvenoj terminologiji kao naziv nove pomoćne povijesne znanosti, koja se služi vodenim znakovima kao sredstvom za datiranje papira. Prvo upozorenje na vodene znakove potječe iz 1699. godine, a kasnije se o tome govori naročito u 18. vijeku. Novo doba u proučavanju povijesti papira i uz to povezanog vodenog znaka počinje tek krajem prve polovine 19. vijeka. Naime, tvorničke marke papira objavljene u prvim velikim albumima Tromonina (1844) i Sothebya (1845, 1858) izazvale su posebnu pažnju povjesničara i paleografa. Nove zbirke takvih znakova, koje su objavili sljedbenici ove dvojice, proširile su podlogu za analitički studij te građe. Za samo formiraje filigranologije kao posebne grane vrlo su važna dva posljednja desetljeća 19. i prve godine 20. vijeka. Djela Zonghija, Keinza, Kirchnera, Heitza, Piekosinskog i drugih stručnjaka, a naročito veliki priručnici Lihačeva i Briqueta, popraćena su upravo minucioznim istraživanjima i utvrdila su metodu korištenja filigranološke građe za povijesna istraživanja. U tom razdoblju najplodniji rad na vodenim znakovima razvio se u Švicarskoj, gdje se na tom području istaknuo najveći filigranolog Ch. M. Briquet (1839-1918). Njegovo djelo (Les filigranes. Dictionnaire historique des marques du papier des leur apparation vers 1282. jusqu'en 1600, I-IV Geneve 1907) stvorilo je novu znanost u nizu pomoćnih povijesnih znanosti - filigranologiju. Tom novom granom pomoćnih povijesnih znanosti u istom ovom razdoblju bavili su se stručnjaci i u ostalim europskim zemljama: Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Engleskoj, Nizozemskoj, Španjolskoj, Švedskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Rusiji, pa i u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovoj grani pomoćnih povijesnih znanosti u nas je osobitu pažnju posvetio Historijski institut Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, koji je svojedobno organizirao i posebnu sekciju za filigranološki studij. Svi stari vodeni znakovi, koji predstavljaju otisak konture načinjene od žice, linearni su i relativno jednostavni. To im ne oduzima mogućnost da zadovoljavaju zahtjevima estetike, te su se u posljednje vrijeme pojavile i specijalne studije o ljepoti vodenih znakova (Renker, Horodisch) i o značenju razlika u stilu vodenih znakova za određivanje njihove provenijencije (Gasparinetti). Tokom vremena prvobitne jednostavne sličice postaju složenije i katkada, naročito kod izrade grbova i baroknih simboličkih kompozicija, prikazuju izvanredno komplicirani preplet žice. Žični je vodeni znak živio u čitavo doba ručne proizvodnje papira, a s novim načinom uporabe bio je primijenjen i u industrijskoj proizvodnji. U devetom desetljeću 18. vijeka pojavio se novi tip vodenog znaka koji je Schulte nazvao punim (Vollwasserzeichen), a koji je postignut tako, što je na sito pričvršćena čitava pločica od raskovane žice, pa je na taj način nastala čitava sličica. Takvi su znakovi upotrijebljeni u doba francuskog carstva 1803. godine za biljegovani papir s natpisom timbre national. Međutim, još prije nastala je slična vrsta punog znaka na novom velinskom papiru, koji je bio uveden u Engleskoj izumom tkanog žicanog sita bez vidljive osnove i potke. Na takvom situ već su pri izradi pojedina mjesta mogla biti tkana debljim ili tanjim slojem i tako su nastali vodeni znakovi - slike na velinskom papiru. Takvi su se znakovi pojavili na francuskim asignatima 1793. god. i kasnije su se upotrebljavali za bilježenje vrijednosnih papira, poštanskih maraka i novčanica. Nakon pronalaska Fourdrinierovog stroja za izradu papira 1799, koji je izbacivao neprekinute svitke papira, pokazala se potreba za metodom izrade vodenih znakova u rolama papira. Tu potrebu riješit će 1826. godine John Marshall, engleski proizvođač kalupa za papir svojim "Dendy-roll" valjkom. Uređaj se sastojao od cilindričnog okvira s poklopcem od ispletene žice za izradu vodenih znakova. "Dendy-roll" valjak, smješten iznad pokretnog svitka mokrog papira, utiskivao je vodeni znak u papir prilikom njegova prolaska kroz stroj. Iako vodeni znakovi proizvedeni ovim načinom nisu bili tako briljantne izrade poput onih izrađenih ručno, ovaj uređaj unio je revoluciju u proizvodnju papira s vodenim znakovima. Sredinom 19. vijeka tehnika vodenih znakova - slika s nijansama svjetlosti i sjenke ("Schattierte Wasserzeichen", "Wasserzeichen in Lichtund Schattentechnik", "Plastische Wasserzeichen", "Filigranes ombres" i si.) dosegla je izvanrednu visinu izrade. Došlo je do novih inovacija u izradi vodenih znakova. Englez William Smith razvio je novu metodu izrade osjenčenih vodenih znakova. Do tada su, naime, vodeni znakovi bili jednodimenzionalni, izvučeni samo linijama. Papir proizveden starom metodom pokazivao je samo dvije varijante debljine - prividne linije načinjene žicama za izradu vodenih znakova i debljinu samog papira. Smithovim izumom papir poprima različite stupnjeve gustoće postižući tako trodimenzionalni efekt nalik fotografiji. Japanci su usavršili metodu izrade vodenih znakova po kojoj se vodeni znak utiskuje natrag na "Dendy-roll" valjak i na taj način stvara crni ili tamni znak jer uzorak postaje deblji od papira koji ga okružuje. Na nekim novčanicama dolazi do kombinacije bijelih ili providnih s crnim vodenim znakovima. Danas se vodeni znakovi kao kod tiskarskih tehnika utiskuju u veliku mrežu fotomehaničkim putem. Od kraja prošlog stoljeća do danas izrađuje se papir sav pokrit sitnim vodenim znakovima, koji se ponavljaju: upotrebljava se za poštanske marke, dopisnice, novac (za novčanice, posebno u Njemačkoj u doba inflacije i u Rusiji u doba revolucije). Na kraju, sada se izrađuju i umjetni vodeni znakovi, koji se naknadno stavljaju na suhi papir, odnosno izrađuju se masnim tiskom. Takovi se znakovi mogu odstraniti kemijskim putem, dok se pravi vodeni znakovi ne mogu ukloniti. Vodeni znakovi zauzimaju važno mjesto u dizajniranju i proizvodnji papirnatog novca. Sigurno je da bi vodene znakove, na koje nailazimo kod mnogih novčanica, valjalo držati jednim od sredstava borbe protiv krivotvoritelja. U borbi protiv krivotvoritelja izrađivači novčanica su morali poboljšati tehniku tiska i sam papir. Paralelno s razvojem papira tekao je i razvoj vodenih znakova. Vrlo rano je uveden vodeni znak kao faktor sigurnosti novčanica. Tako su vodeni znak imale već novčanice Stockholmske banke (17. vijek), novčanice Johna Lawa (poč. 18. vijeka), kao i Saksonske novčane cedulje (Kassenbillets) s kraja 18. vijeka. Unatoč tome, što je danas tehnika tiskanja daleko savršenija i što je novčanice vrlo teško krivotvoriti, u nekim se zemljama vodeni znakovi na novčanicama pojavljuju sve češće. Izumi i usavršavanja pojedinaca (Louis Robert, William Congreve, James M. Wilcox i dr.), mnogo su pridonijeli kvaliteti i značenju vodenih znakova za novčanu industriju. S vremenom su se pojedine tvornice papira specijalizirale za papir s vodenim znakovima za novčanice (Giesecke & Devrient, Security Banknote Co. itd.) Vodeni znakovi na papirnatom novcu prikazuju čitav niz motiva, koje je dosta teško klasificirati: ljudski lik, životinje, ptice, ribe, biljke, križevi, sidra, lanci, oklopi, grbovi, hramovi, slova itd. Njemačke novčanice iz dvadesetih godina pružaju mogućnost posebnog izučavanja budući da vodeni znakovi na njima pokazuju znatnu razliku u dizajnu i temi. Uobičajeni elementi su: kružići, četverolist, cik-cak linearni uzorci, te kombinacije zvijezda, rombova, trokuta i drugih geometrijskih likova. Većina ovih vodenih znakova izuzetne je snage i vrlo dobrog dizajna. Neki se pojavljuju na ograničenom dijelu novčanice, a drugi je potpuno prekrivaju. Te njemačke novčanice iz prijeratnog razdoblja izrađivale su se uz pomoć tehnike kojom se još vlažan papir natapao zelenom ili purpurnom bojom, što je davalo raznobojni vodeni znak. Mnogi primjerci novčanica imaju vrlo realistične, naoko trodimenzionalne vodene znakove, što naročito dolazi do izražaja kod portretnih prikaza. Vodeni znak je vrlo važan za identificiranje novčanica (kao i poštanskih maraka). Dvije naizgled potpuno jednake novčanice, zbog razlike u vodenim znakovima, mogu u golemim razmjerima varirati u cijeni na kolekcionarskom tržištu.     Kao i sama kvaliteta papira, tiska i grafičkog rješenja novčanice, i kvaliteta izrade vodenog znaka i izbor motiva mnogo nam otkriva o vremenu nastanka novčanice i daje nam jasan uvid u aspiracije i historiju dotičnog naroda, organizacije ili pojedinca, odnosno izdavača novca. Zaključno, nakon svega što su vodeni znakovi prošli kroz svoj višestoljetni razvojni put, možemo slobodno reći da su oni danas gotovo na vrhuncu svojih tehničkih i umjetničkih mogućnosti, te svakako zaslužuju našu osobitu pozornost. Literatura 1. V. Mošin, Filigranologija kao pomoćna historijska nauka, Zbornik Historijskog instituta JAZU vol. l, Zagreb 1954, str. 25-93. 2. S. Antoljak, Pomoćne istorijske nauke, Kardeljevo 1971 (Filigranologija), str. 23-24. 3. Clovis von T. Crummett, The Ancient Art of Watermarks, The Numismatist (December 1982) vol. 95, Number 12, str. 2929-2935. 4. A. Pick, Papiergeld, Branunschwieg 1967., (Papier und Wasserzeichen), str. 34-39. 5. A. Pick, Papirgeld - Ein Brevier fur Sammler. Niedernhausen/Ts. 1980. (Druck, Papier und Wasserzeichen), str. 14-17. 6. A. Keller, Deutsche Wertpapierwasserzcichen, Berlin 1955. |
| Index :: Printaj :: E-mail |
